Vatrogasci čestitali na dijamantnoj obljetnici braka svog najstarijeg člana

Povodom obilježavanja šezdesete godišnjice braka najstarijeg člana DVD-a Virje Križovljansko, supružnike Mariju i Josipa Šćuric, posjetili su u nedjelju, 8. siječnja 2012. godine predstavnici vatrogasnih društava u kojima je od 1947. godine aktivno djelovao slavljenik Josip.

U ime domaćeg društva čestitanju su prisustvovali predsjednik Marijan Horvatić i tajnik Ivica Vočanec, a u ime DVD-a Gornje Vratno čestitku slavljenicima uputio je Darko Majhen, predsjednik Vatrogasne zajednice općine Cestica, ujedno predsjednik vatrogasnog društva u kojem je pred 65 godina Josip Šćuric započeo humanitarno djelovanje. On je ujedno zahvalio supruzi Mariji i obitelji koji su imali razumijevanja za česta izbivanja iz kuće kod sudjelovanja u vatrogasnim vježbama i intervencijama, izgradnji i uređenu vatrogasnih domova, kao i sudjelovanja na vatrogasnim svečanostima i proslavama kojima je s radošću pripomogla i Marija te ostali članovi obitelji. U ugodnom druženju prisjetili su se razvoja vatrogastva izgradnji domova, kao i sveopće oskudice koja je vladala tih godina.


Povodom 60-te obljetnice braka Marije i Josipa Šćuric čestitke su uputili predstavnici DVD-a Gornje Vratno u kojem je pred 65 godina vatrogasnu karijeru započeo Josip, kao i članovi DVD-a Virje Križovljansko kojem se priključio 1959. godine doseljenjem u novu kuću.


Uz čestitke Mariji je uručen buket ruža, a Josipu vatrogasna kapa i vatrogasni rokovnik te knjiga „Zapisi iz Cestice“

Zajednički život Marija i Josip započeli su 6. siječnja 1952. godine, a tog dana u križovljanskoj župnoj crkvi vjenčao ih je vlč. Ivan Dugi. U  župskim knjigama je zapisano da su tog dana vjenčani Marija Martan, kći Ivana i Marije Kolar, rođena 2. prosinca 1928. godine na adresi Virje Križovljansko kućni broj 19 i Josip Ščuric, rođen 12. listopada 1928. godine u Gornjem Vratnu na kućnom broju 108, sin Imbre i Treze rođene Horvat.

Dijamantni mladenci prisjećaju se početaka zajedničkog života u vremenu kada su rijetki bili zaposleni, razdoblja kad se uglavnom živjelo od poljoprivrede, a u općoj neimaštini najznačajnije je bilo proizvesti dovoljno hrane što se velikom dijelom osiguravalo držanjem krava, koje su uz opskrbu mlijekom, korištene za poljoprivredne poslove i prijevoz. Svi poslovi obavljali su se ručno, a udaljenosti do njiva i vinograda, do škole, crkve i ostalih mjesta prevaljivale su se u pravilu pješke kao i do Varaždina koji je udaljen tek dvadesetak kilometara. Bogatiji su doduše imali bicikle, no takovih je u selu od 250 kuća bilo tek nekoliko sjeća se Josip.
Nakon vjenčanja te 1952. godine svadba je potom bila kod mladenke, a slijedeći dan u Gornjem Vratnu, kod obitelji Ščuric. Nakon održane svadbe mladenci su nastavili živjeti kod obitelji Ščuric, a uz Mariju tu je bila i snaha Roza koje je bila udata za Josipovog polubrata Franju. U skromnoj kućici, s dvije sobe i kuhinjom, u zajedničkom domaćinstvu, Marija i Josip, kao i djeca, Ivan (1954) i Štefica (1956) živjeli su sedam  godina, sve dok 1959. godine nisu sagradili vlastiti dom na posjedu u Virju kojeg su kupili dvije godine ranije od Antonije Mlinarić koja je odselila u Maribor.

Josip se još kao mladić zaposlio, 1947. godine, prvo u Slovenskoj Bistrici, pa potom na Dalekovodu, zatim je bio 3 godine u Štorama, sve do 1955. Potom je do 1960. godine radio u Mariboru, a u nedalekom Ormožu, u Sloveniji, udaljenom tek 3 kilometra od doma, stekao je i posljednjih 26 godina radnog staža radeći firmi Ograd odakle je 1986. godine otišao u mirovinu. U Sloveniji je 18 mjeseci služio vojsku, u Tržiću, Novom Mestu i Metliki, iz koje se vratio 1950. godine. Marija je kao djevojčica dočekala Drugi svjetski rat i priključenje Virja Njemačkoj te je kao i ostala djeca morala u Ormožu polaziti njemačku školu. Radila je jedno vrijeme i kod vlastelina Varady u Križovljangradu, a dvije godine provela je na čišćenju pruge na relaciji Ormož – Ljutomer. Poslije udaje više se nije zapošljavala već se posvetila odgoju djece, vođenju domaćinstva i gospodarstva.
Odrastanjem djeca su formirala vlastite obitelji. Štefica se udaje za Željka Sohureka i nastavlja živjeti u Zagrebu gdje se i zaposlila, a sin Ivan za ženu uzima Mariju Majhen i gradi kuću u Križovljanu Radovečkom kamo se i preselio po završetku izgradnje kuće. S djedom u kući, u Vrtnoj ulici,  danas živi  i unuk Roman i supruga mu Jasmina te praunuci Dario (1999) i godinu dana mlađa Romana. Unuka Sanja udaje se za Mladena Mihin i danas s djecom Juricom (1999.) i Veronikom osniva vlastiti dom u Dubravi Križovljanskoj, a najmlađi unuk Alen za ženu uzima Karmen Knezoci iz Brezja Dravskoga te sređuje vlastiti stan u kući roditelja u Križovljanu s kojima živi na istoj adresi.

Kao mladić Josip Ščuric se 1947. godine upisuje u članstvo DVD-a Gornje Vratno, a preseljenjem u Virje Križovljansko aktivno djeluje i u novom društvu s kojim radi i na izgradnji vatrogasnog doma što se uglavnom izvodi dobrovoljnim radom, poslije posla i u dane vikenda. Sudjeluje u izgradnji sadašnjeg vatrogasnog doma, a uz dobrovoljni rad isti se gradio i sredstvima samodoprinosa. Od 1992. godine u sklopu Grobnog odbora Cestica doprinosi uređenju groblja i izgradnji grobne kućice, a podjednako je ponosan na svoje Gornje Vratno kao i na Virje Križovljansko.


Zahvalu Bogu za šezdeset godina zajedničkog života slavljenici su započeli sudjelovanjem na misu koju je služio vlč Ivan Košić, a bila su prisutna djeca i unuci

Proslava dijamantnog jubileja održana je na blagdan Sveta tri kralja, 6. siječnja, a započela je svetom misom koju je u Crkvi uzvišenja Sv. Križa služio vlč. Ivan Košić. Svečanost je zatim u prisutnosti pedesetak članova obitelji, prijatelja i gostiju nastavljena u restoranu Danijel u Babincu, a poznati i kao dobri pjevači slavljenici su i poveli pjesmu. Na repertoaru su se našle zabavne i kajkavske narodne pjesme iz Hrvatske i Slovenije, a po običaju slavljenici su i zaplesali. Djedi i baki tortu su pomogli izrezati praunuci, a uz glazbenu pratnju „Džima banda“, druženje s pjesmom i plesom nastavljeno je do kasnih noćnih sati.


Na obiteljskoj proslavi u društvu pedesetak gostiju zapjevali su slavljenici, a kod rezanja torte spremno su im u pomoć priskočili i praunuci

Za svoj rad u vatrogastvu Josip je dobio više diploma i zahvalnica, a s ponosom je 2007. godine primio i vatrogasno priznanje za šezdeset godina rada u vatrogastvu koje mu je uručio predsjednik DVD-a Virje Križovljansko Ivica Banfić. Na istoj sjednici u vatrogasno društvo primljen je praunuk Dario, a vatrogasno priznanje dobiveno na proslavi sedamdesete obljetnice Društva održane 2008. godine osobno mu je uručio Zvonko Biškup, predsjednik Vatrogasne zajednice Varaždinske županije.

 


Za doprinos razvoju vatrogastva Josip je priznanje primio 2007. godine, a povodom 70 obljetnice DVD-a Virje Križovljansko priznanje mu je uručio predsjednik Vatrogasne zajednice Varaždinske županije Zvonko Biškup

Iako dobrog zdravlja i tjelesne kondicije, snaga pomalo popušta te Josip razmišlja o napuštanju brige za vinograd, a u vatrogastvu uspješno ga naslijedio unuk Roman i supruga Jasmina te praunuci Romana i Dario.

                                                                                      Tekst i fotografije: Franjo Talan